‘Pcelica Djeva’

Bijase jednom davno jedna velika kosnica u hrastovom drvetu. I u toj kosnici zivjele su mnoge pcele, ali dvije su bile posebne. Djeva je voljela kosnicu vise od icega ali je uvijek letjela daleko od nje da prikupi nektar. Djevina majka, Mati, nikada nije voljela napustiti kosnicu nego je bila sretna u drustvu drugih pcela. I svaki dan u kosnici je bio sladak kao med, ali jednog dana bolest uhvati kosnicu i svaka pcela stade umirati. Mati dodje k Djevi i zamoli da nadje magicni nektar u dalekom kraljevstvo gdje se poljsko cvijece bojama vidi iz neba. Djeva pristade i sa prvim suncem napusti kosnicu.

I tako Djeva je

letila,  letila, letila,  letila

preko velikih planina i plavih oceana.

I Djeva je

sletila, sletila, sletila, sletila,

negdje daleko od zlatnih ravnica.

Ali Djeva se uvijek

sjetila, sjetila, sjetila, sjetila

svoje Mati i svoje kosnice na hrastovom stablu.

U dalekom kraljevstvu, medju poljima divljeg cvijeca Djeva je nasla kosnicu na velikom drvu eukaliptusa. Kako nije pripadala u kosnici eukaliptusovog drveta, druge pcele su napadale Djevu jer je bila uljez. Ali dan po dan, Djeva je skupljala nektar i uskoro su pcele priznale njen trud i rad. Nakon kratkog vremena, pcele su prigrlile Djevu kao da je rodjena u njihovoj kosnici i Djeva je stekla novu obitelj. Kad je Djeva prikupila dovoljno nektara za kosnicu, kraljica kosnice joj je poklonila magicni nektar sa polja ruzicastih tratincica. Sa magicnim nektarom u stomaku Djeva je nazad

poletila, poletila, poletila, poletila

daleko of polja divljeg cvijeca.

I Djeva je

sletila, sletila, sletila, sletila

u polja zlatnog zita i suncokreta.

Ali Djeva se sada

sjetila, sjetila, sjetila, sjetila

kako ona stize iz kosnice jedne tudjine

i kako je njen magicni nektar iz strane, strancate divljine.

Djeva je mislila kako ce pcele njene kosnice odbiti nektar i stoga ga se bojala dati ali njena ljubav za Mati, za kosnicom, za pcelama, je bila jaca od njenog najveceg straha. Kada je Djeva dala Mati nektar poljskog cvijeca, Mati je proizvela med koji je izlijecio sve pcele, i kosnica je opet postala zdrava kao nekada. Djeva je bila radosna u kosnici, ali s vremenom, Djevi je jako nedostajalo kraljevstvo poljskog cvijeca i kosnica u drvetu eukaliptusa. I tako Djeva se oprostila od svoje Mati i svojih pcela. S njihovim blagoslovom Djeva je onda

letila, letila, letila, letila

nazad do stabla eukaliptusa u polju divljeg cvijeca.

I kada je Djeva

sletila, sletila, sletila, sletila

u kosnici joj dani bijase slatki ko’ med.

I svaki dan Djeva se nanovo

sjetila, sjetila, sjetila, sjetila

kosnice pune meda na hrastovom stablu.